adagio za jednu biografiju

''Kada bih mogao ponovo da živim,
s proljeća bih pošao bosonog da hodam i tako išao do kraja jeseni.
Proljeće je srce puno nade i cipele pune kiše.''

Stigao sam na sȃm kraj predstave.
Svi su bili u tamnim odijelima i tamnim haljinama.
Rado navratim, prošetam galerijom gdje počinje i završava svaki dobar izlazak.
Jedan portret i još jedan portret ne ostavlja me ravnodušnim. Promatranje slike,
dojmovi, opis, motiv. Impossible love, sve je bilo u znaku flerta.
Moglo je da se ne dogodi, moglo je da ne bude na prvi pogled.
Šta je značenje tišine? Da li da okrenem na autoplay?
Nikako da otopli, u čemu je problem?
Čudna pitanja se jave kad se vratiš kući. Ko zna zašto je to dobro.

Ne bih mogao živjeti u samoći.
A hiljadu puta u danu jedna slika pred mene izlazi.
Pogled kroz prozor.
Ambijent je sve ono što okružuje jedno živo biće, pa i čovjeka.
Pogled kroz prozor.
Noć i grad pauzira, ulična svjetla trepere, trepere odsjaji svijetlećih reklama.
Noć je kao crna vinjeta, ima nešto magično u toj crnoj boji.
Ne bih mogao živjeti u samoći, odlazim u cafe-bar u susjedstvu.
Moj omiljeni cafe-bar, radno vrijeme od devet ujutro do dva poslije ponoći.

Ponekad imam osjećaj da plivam protiv struje.
Možda bih trebao stisnuti petlju i pojaviti se sutra. Nemam znak za raspoznavanje. 
Većina će doći da bi se pokazali, a zapravo bi to trebalo biti skriveno.
Teško se sakriti.
Svijest konstrukcije za oblikovanje, kakvi jesmo, kako vidimo stvari, kako ih osjećamo, 
dakle naša osobnost. Sve to igra veliku ulogu. Bio bih sretan kada bi se ova moja procjena
za sutra pokazala kao netačna, jer igra ravnoteže zapravo je najteža.

Ali, molim vas, nemojte sve pokvariti.
U sekundi se život okrene i ništa više nije isto, niti će biti.

Adagio (tal.) glazbena oznaka za polagani tempo,
naziv i za polagani stavak kompozicije koju treba izvoditi blago i lagano, tiho.
Tako ja tebe zamišljam. Ovo je adagio za tvoju biografiju i slika za tvoju biografiju.
U potpisu Tomaso Giovanni Albinoni.

Lijepo mi je sad u ovo moje vrijeme.
Najljepše je bilo kad smo bili mali, kad smo bili djeca i kad ništa nismo znali.
Moj otac je uvijek nosio šešir i zimi i ljeti, pa su ga djeca iz susjedstva zvali
Gospodin u šeširu.

Pratim te, svaki tvoj korak pratim. Ne znam da li to znaš.
Svidja mi se ova fotografija. To nisi ti, to nisam ja.

Volim njegove fotografije.
Robert Doisneau,  "Galerie Romi"  Paris, 1948. 
Sasvim nevažno postalo je važno.

Pitao bih te što-šta, ali se bojim da nećeš znati odgovor.
Zato ništa već danima ne pitam. Pričekat ću još koji dan.

«Govor je ogledalo duše; čovjek koji govori također», tvrdi Publije Sirus.
Sve je više i više prostote i psovke u čovjeku.

Psiholog:
«Psovanje je negativno emocionalno ponašanje. To je pomanjkanje emocionalne inteligencije.»
Ljudi psuju onda kad ne znaju na prikladan način upravljati vlastitim negativnim emocijama.
Psovka je agresivan, neuljuđen govor, pokazatelj niske kulturne razine i bezobraznosti prema drugim osobama.
Ne postoji ni jedan narod koji ne psuje, samo je pitanje mjere, a pojedinačno i osobne kulture.

Biografija, prikaz života, životopis.
Nikad nisam prestao da unapredjujem svoju biografiju.
Radovi su u toku i to bi trebalo da bude moto, najjednostavnije rečeno, moj život u pisanoj formi.
Ovo nije moj potpis